Otkriveni horizonti / Izložba članova HDLU iz Osijeka

RECENZIJA

Otkriveni horizonti

Igor Loinjak, kustos

Bavljenje umjetnošću posao je koji poput svakog drugog misaonog rada zahtijeva oblikovanje svojevrsnog habitusa putem kojega će neko djelo i umjetnik čije ono jest biti stavljeni u određene „svjetonazorske“ ladice. U tom se procesu oblikuje umjetnički horizont kao imaginarna linija razgraničenja jednog djela i umjetnika od drugih djelâ i umjetnikâ jer činjenica je kako u fenomenološkom smislu horizont označuje i svjetonazorski, vrijednosni, semantički i spoznajni vidokrug kolektivne ili individualne svijesti. Ta linija razgraničenja, crta horizonta, linija je individualne svijesti umjetnika koja prividno umjetnikovu individualnost kao zemaljsku sferu spaja s nebeskom sferom kolektivnosti koja nadilazi subjekt uranjajući ga u ono sveobuhvatno.

Na ovoj se izložbi može uočiti kako je horizont vrlo opipljiv, on je otkriven snagom umjetničke imaginacije koja je materijalizirala tu skrivenu liniju spoja dviju sfera. Mario Čaušić, Krunoslav Dundović, Andrea Knezović, Kristina Marić, Mirna Pokorić, Marija Škrobo Arambašić i Marko Živković u svojim se djelima dotiču različitih tema, a horizont često ostaje usputan fragment ili posljedica prostornih odnosa koje generiraju perspektivni vektori unutar kojih djelo živi. Čaušić se u svojim „Skicama“ služi crtežom pomoću kojega vrlo slobodno i neopterećeno oblikuje različite strukturne segmente kojima kreira stvarnost ispunjenu oblicima koji zasigurno nikada neće doživjeti svoje ozbiljenje u materijalnoj stvarnosti. Čaušića ne zanima graditeljstvo, nego arhitektura. Izazov maštanja o mogućim oblicima početna je točka izazova od koje je umjetnik krenuo. Sve te skice bilježe tek imaginarne objekte postavljene u nestvaran vanjski prostor iz kojeg ne žele izaći jer papir je krajolik u koji su postavljeni i optimalna je kulisa za njihovu opstojnost. Dundović se u ciklusu „Skriveni prostori“ bavi tvorbom imaginarnih predjela, a vlastite grafike doživljava kao morfogenetska polja u kojima se generira nastanak novih oblika upisanih u krajolik njegove fantazije. Da bi nastao novi vizualni oblik, potrebno ga je uvesti u prostor, a taj je prostor u Dundovićevu slučaju odabrani format. „Odabirom formata započinjem rad, a ne prvim potezom“, kaže Dundović. S jedne bi se strane moglo reći kako su njegovi prostori skriveni u formatu, premda naoko neograničene mogućnosti format čine neiscrpnim generatorom novih oblika. S druge bi se pak strane moglo reći da su skriveni u autoru samom koji realizira odabrane mogućnosti koje mu format pruža. Serija video radova „Liquid Gold“Andree Knezović inspirirana je temom ženskosti u današnjem društvu. U njima umjetnica izvodi performans uriniranja u prirodi što čini u stojećem položaju na način kako to rade muškarci. U konceptualnom smislu djelo se bavi promišljanjem obrtanja rodnih uloga ukorijenjenih u temeljnim granicama društveno prihvatljivog ponašanja. Knezović pri tome uriniranje koristi kao svojevrsni simbol otpora protiv socijalnih obrazaca kojima smo uvjetovani kojem god rodu i spolu pripadali. Djelo „U pijesku“ Kristine Marić dokumentacija je performansa izvedenog na jednoj crnogorskoj plaži. Na izloženim fotografijama možemo vidjeti umjetnicu koja u nojevoj pozi s glavom zabijenom u pijesak plaže eksplicitno bježi od stvarnosti kojom je okružena unoseći blagu destrukciju u horizontalu krajolika koju čine plaža, more i nebeski svod. Osamljenost pješčane plaže i snimanje kadra u ranojutarnjim satima kada smiraj zore još uvijek nije nadvladala vreva dnevnih aktivnosti potencira osnovnu poantu ovoga djela, a to je bijeg od komunikacije s drugima i sa svijetom te povlačenje u izolaciju koju dodatno naglašava zabijanjem glave u pijesak. Mirna Pokorić predstavlja se fotografijom na kojoj se može vidjeti zakopani papir. Fotografija je nastala na brođanačkom polju gdje je umjetnica prethodno iskopavši rupu u nju zakopala rolu papira za crtanje ostavivši je da umjesto same autorice na nju interveniraju prirodni procesi. Papir je materijal koji nastaje od celuloze, odnosno od drvne građe. Ideja zakapanja papira uvjetovana je mišlju o povratka drvnog materijala koji je nekada predstavljao živo stablo nazad u zemlju kako bi na simboličkoj razini papir pronašao svoje prirodno stanište i vratio se u okrilje majčice zemlje. Marija Škrobo Arambašić u svom je „Pejzažu“ zahvatila ravan slavonskoga krajolika prikazavši prostor lišen svega osim slavonske zemlje i neba razdijeljene linijom horizonta. Iako je rad inspiriran trenutnom situacijom slavonske zemlje koja već duži niz godina muku muči s problemom pustošenja stanovništva, vizualna jednostavnost i čistoća kojom je rad izveden dočarava jednu meditativnu dimenziju nesumnjivo upisanu u djelo kojoj je posljedica možda i strpljivo tkanje slavonske zemlje brižnim potezima rapidografa. Put kojega se Marko Živković prihvatio u seriji crteža od kojih su neki izloženi put je potrage za odnosom i skladom između suprotnosti – svijetlog i tamnog, zasićenog i krajnje razrijeđenog (eteričnog), dubokog i plitkog, Dobrog i Zlog… Cilj je umjetnika bio naći idealni suodnos krajnosti u oblikovanom prostoru, njihov pravi omjer, kao i optimalni kompozicijski raspored između njih budući da je svaki crtež ujedno i sinegdoha humanosti koju Živković traži u sebi i u drugima. Svijet je izloženih crteža metafora života u kojem sklad oblika pruža novu mogućnost za istinsko ostvarenja, a harmonija boja i njihovih nijansi biva konačni cilj individualnog eshatona.

Izložba „Otkriveni horizonti“ donosi tematski raznovrsna djela koja spaja ideja horizonta tumačenog u dvostrukom smislu. S jedne je strane poveznica fizički horizont koji se na svakom djelu može uočiti, dok je s druge strane taj horizont i svjetonazorski okvir iz kojega svaki pojedini izložak proizlazi sukladno mnijenju umjetnika ili umjetnice.